144
Blagosloven Gospod, grad moj, koji uèi ruke moje boju, prste moje ratu, Dobrotvor moj i ograda moja, utoèište moje i izbavitelj moj, štit moj, onaj, u koga se uzdam, koji mi pokorava narod moj. Gospode! šta je èovjek, te znaš za nj, i sin smrtnoga, te ga paziš? Èovjek je kao ništa; dani su njegovi kao sjen, koji prolazi. Gospode! savij nebesa svoja, i siði; dotakni se gora, i zadimiæe se. Sijevni munjom, i razagnaj ih; pusti strijele svoje, i raspi ih. Pruži ruku svoju s visine, izbavi me i izvadi me iz vode velike, iz ruku tuðinaca, Kojih usta govore ništave stvari, i kojih je desnica desnica lažna. Bože! pjesmu novu pjevaæu ti, u psaltir od deset žica udaraæu tebi, 10 Koji daješ spasenje carevima, i Davida slugu svojega izbavljaš od ljutoga maèa. 11 Izbavi me i otmi me iz ruke tuðinaca, kojih usta govore ništave stvari, i kojih je desnica desnica lažna. 12 Sinovi naši neka budu kao bilje, koje veselo odraste u mladosti; kæeri naše kao stupovi prekrasno izraðeni u dvoru; 13 Žitnice naše pune, obilne svakim žitom; ovce naše nek se množe na tisuæe i na sto tisuæa po stanovima našim. 14 Volovi naši neka budu tovni; neka ne bude napadanja, ni bježanja, ni tužnjave po ulicama našim. 15 Blago narodu, u kojega je sve ovako! Blago narodu, u kojega je Gospod Bog!